OTOČAC – Esu li Rvati kukavice? Moglo bi se reć da esu, vajk kukadu, nigda in po volji. Evo rećemo, ako pada kiša, kukadu kako pada kiša, ako je lipo i teplo, unda kukadu da in je vruće. Ako nema sniga, kukaku kako nema sniga, ako pane dva prsta sniga, kukadu kako je zardal snig. I vajk uni najdedu zač ćedu kukat. To su primetili i stranci i čudidu se zač Rvatići toliko kukakdu, ne moredu doć k sebi. I još velidu kako je ode, kod nas, lip život, kako mi ni ne znamo kako lipo živemo, tekar kako je kod nji po vražju. Zato mi gljedamo u televizor i kukamo.
A i naša baba Malčika, ni una ne more doć k sebi od toga vratarnjega kukanja. Una ni nigda kukala, ča imala - ča ne imala, ča se moglo - ča se ni moglo, živila je i žive svoj život kako more i s nin ča ima je zadovoljna, „samo da Bog da zdravlja“, veli una.
I baba Malčika ne more doć sebi od toga vratarnjega sladoleda. Kaj je to problem, problem nad problemima! Vajk čuje na vjestima na televizoru da je negdi u Dalmaciji kuglica sladoleda toliko, pa noliko, pa se svi zgražadu kako je skupo, ne zna se ki će prije i ki će više opatrnut po tomu sladoledu. – Ja to ne mogu razumit, evo, na primer ja, ja toga sladoleda nisan lizala morda dvaput u žitku. I ča mi fali, a, reci ti meni? Niš! Konda se mora lizat sladoled ako je skup, pa da od padavice liči, još bi krst i rekal. Nako, nako kase čovik razmisli, ni babina svaka munjena, ne mora se lizat sladoled, ni se negda u našoj mladosti sladoled često lizal, skupljali su se belkići po nedilju dan da bi se kod šiftara kupila edna kuglica sladoleda. Borami je tako bilo.
Unda jopet kukadu kako je pica skupa. – Ne bi ja za tu vratarnju picu pred vrata izašla – jopet će naša baba. – Ča ta pica, zericu testa, mrvinja salame i paradajz sosa, pa ako oš to platit - plati! I ne mrnjavči! – odmanjuje baba glavon. – Jopet se jadadu da kako kafa skupa, pa poč te vratar nosi tamo kadi je skupa, popi nunde kadi je jeftinija. Il je nemoj ni pit, konda moraš – pravda se baba sa spikeron na televizoru. Unda jopet kako je skupo na moru. – Evo ja, nigda na moru nisan bila, ni nogom nisam stala u more, kad me košće uvati, ja vržen šaku soli u mljaku vodu i namačen noge. Ni dinara na more nisan potrošila, a sadaj svaka šuša oće na more i oće se u veliku gospodu prometnut. Ni se ni negda išlo, znalo se ki gre na more, vidi ti voga sadaj, a? – raspravlja se baba.
Pa kad nako krst zericu razmisli, je da je baba Malčika čeljade iz 19. vika, ma ni njoj svaka ni munjena. Pokri se noliko koliko ti je biljac dugačak, nemoj lepršat i gljedat u druge. Neki more, neki ne more, tako je vajk bilo i biće, pok je svita i vika. I čemu unda toliko mrnjganje? Čemu toliko kukanje? Osin ako nan to ni prešlo u navadu.
I.B.