OTOČAC – Negda mi nismo imali te kućne ljubince, je ti vratar za to i čul. Šal ja pitat babe Anike, morda una zna, pa kasan ja nju to pripupital, a una ume gljeda kaj u televizor, ni ne trepeće, već proston vrti po slipon oku da san ja munjen. Pa kadi mi je pamet bila babu pitat, mogla san se tomu i nadat, ča tražil – to dobil.
Je ti vrag imal te kućne ljubince, borami toga ni bilo. Krst je moral imat pašće u dvorišću da javi ako ki dolazi ili ako je kakova zvirka blizo. Krst je moral imat i macana, taj je moral miše vatat da nas miši ne rastočidu. I gotovo. Ni janje ni bilo taj kućni ljubinac, ni tele, ni jare, ma ni ždribe, ni guščica, ni račica, a ni pilešce. Ni bilo ti kućni ljubincov, borami ni.
A sadaj, došal vrag i na selo pa sadaj i na selu imadu te – kućne ljubince. A ča to? Postal pas kućni ljubinac, postal i macan kućni ljubinac, pa unda kupidu kojekakovi tičurin da i uni kućni ljubinci. Pa jopet šari nekvi ribic, ni za tavu nisu, kolicne su. Al ni to dost, gospe u gradu zimljenu nekve maće prašćice i peljedu u šetnju, da in to kućni ljubinac. A tekar zmijurine, sime in se utrlo.
-E – veli naša baba Anika – samo se s tin pasjin i mačjin vrazima grlite i ljubite. Ne će niki u štalu poć pa tele zagrlit, il ovcu, to niki ne će. I ne će, pravo baba veli.
Al sadaj se gljeda ki će imat kućnog ljubinca kakovoga niki nema. Evo, edna gospa iz grada, imena da joj ne spominjemo, treća kuća dalje, una za kućnog ljubinca ima – Živka. Ni joj to čovik, ma kakov. Ne bi nigda ni pogodili, njezin kućni ljubinac je – jež. Da, da dobro ste čuli, una za kućnog ljubinca ima ježa. O Bože, sajdi pa obajdi! I kad pitat da ča to, veli ta gospa da to una ne bi, van da joj je siću zmij i mišov. Da se njezin Živko vajk oko kuće mota i da ni gljisti nema, a kamoli zmije, a i miši da su svi utekli konšijami glavu spasit. Velin ja to našoj babi Aniki, a baba Anika namjusa našega macana Duška, uvati ga za šiju i, da prostite, nogon u guzicu i š njin kroz vrata. – Miše vatat, od vraga crkal! – to joj je bil blagoslov.
Velimo mi babi da ćemo joj nabavit iguanu. a una da ča to? I sadaj mi velimo da to, ta iguana ... Da čin se rani? – pita baba. – Muvami. – Pa ću ja pod stare dane tomu muve vatat, a? ... I još nan izbroji, bolje da ne znate ča, ni pristojno reć.
I.B.