OTOČAC – Naša baba Jula sidi pod murvon ovo kako su vrućine zericu bile udrle. Veli da se tamo kaj najbolje razladi, baš pod murvon. Da ne voli sidit pod orijon, da je unda u glavi uvati nekva smuša, da joj se uvati žišat i nekako da je bunovna od orija. – Da ni od rakije? – pitamo mi, a una nan na lakat odmira.
I tako una sidi i sidi, negda glavu zame u šake, konda ni njezina, valjda nešto duma, pa sve s vrimena na vrime š njon omane kaj pas kad iz vode izajde. I unda samo reče: - Ma Pelješki je most niš nadavo. I dalje jopet muči, šćapićen nešto crta i piše po prašini, pa jopet izusti: - Ma kakov, Pelješki most je nadavo mostić, ma brno.
Gljedamo mi babu zač se una uvatila Pelješkoga mosta, do pred ku godinu ni ni čula za Pelješac, ni znala ni izreć, jezik bi joj se sav zgužval u ustiman, bil prevelik i predebel, a sadaj baba Jula tečno divani. Konda je s Pelješkin moston odrasla. I tako una spominje taj most, mi se nikako dovrć ča je na stvari, red je pitat: - O, baba, pa ča ti napala na Pelješki most kaj jebac na govedaricu i ne skidaš se iž njega? Una nan dobaci nako pogljed, ma kako da to krst opiše, nako... nako kaj kad nekoga pogljedon opatrneš da se smrzne. – Pa e, vajk taj most spominješ, vrag ti ga skroil. Kondaš ti za svoga žitka preć preko njega – tišimo mi nju. – Neman ti ja proti Pelješkoga mosta ama baš niš, borami neman. – E pa ča unda? – ako iki razumi ča baba misli, nek se javi. – Ja proti toga mosta neman niš, ja se samo ne mogu načudit ednoj stvari ... – E koj, koj, a? – znatiželjni mi, sve nas vrag raskida od znatiželje. Posmija se una nako lopovski, tacki se podsmija pa veli: - El se taj Pelješki most duuugo planiral, nekoliko puti su se posli na njemu otvarali? – Esu, imaš baba pravo, esu. – El unda došal taj Kinez pa ga nekoliko godin gradil? – Je, je, gradil ga nekoliko godin. – El ga unda i sagradil? – Borami je, sagrajen je i avti preko njega letidu kaj bisni. – E, i ja vidin da je tako. Al kad vidin vo dičje igrališće u Švici, unda ti je Pelješki most, da prostite, pičkin dim. Mi zinuli od čuda, inače baba ne laje, viput joj se valjda omaklo, il se ni mogla suspregnut. – Ča š njin, tin igrališen, a? – El se o tomu igrališću divanilo kako će se izgradit već pred desetak i više godin? – Je, je. – El obećaval vaj, pa obećaval naj, vlasti se minjale kaj gaće pa nikako se to sagradit. Ima baba pravo, dobro divani. – Pa došal bager pred nekoliko godin, zericu kamenja razbucal i nestal. El tako bilo? – Ča je, je – tuče baba pravo u zvezdu. – Pa esu li se ti posli jopet najavljevali i započećedu samo ča nisu? – Esu, esu. – I vidi, Pelješki mostić se sve kako tako napravi, a o švičkon dićjen igrališću pripovidadu konda novi Maksimir gradidu. I još se s tin iz dana u dan falidu. Pa ti reci da krst ne bi iz vire Božje izašal, a!
I ča na vo babi Juli reć, najbolje mučat, jerbo ako tako nastavi, svi ćemo po vragu poć. I mi, i dičje igrališće u Švici.
I.B.