OTOČAC - Predaja pukovnika srpske vojske Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa Srpske vojske Krajine u Topuskom oko 14 sati na današnji dan 1995. g., značila je kraj operativnoga Oluje. I ne samo kraj Oluje već i prestanak rata na teritoriju Hrvatske, rata koji se različitim intenzitetom vodio od 1991. g.
Predaja je napravljena po vojnim pravilima, svakom 200. dušmanskom vojniku je ostavljeno oružje za održavanje reda među vojnicima i civilima koji su bježali za vojskom prema Bosni i Hercegovini, odnosno Srbiji.
Iako su hrvatske oružane snage ispesijecale njihovu Krajinu i izbile na granicu s Bosnom i Hercegovinom, na Kordunu i Baniji je to išlo ipak nešto teže. Postavlja se pitanje zašto je to bilo tako. Iz srbijanskih izvora dade se naslutiti da to nije bilo slučajno i da se željelo na taj način isprovocirati masakr, a to bi sjajno poslužilo da se optuži Hrvatska, beogradski režim ionako prečanski Srbi, osobito oni iz tz. Republike Srpske Krajine, nisu previše zanimali. „Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku! Za nju je bolje rešenje bilo da se omraženi Srbi živi nađu u Srbiji nego da ostanu mrtvi na Kordunu.“ – zapisano je u srbijanskim izvorima. Srbi su sami priznali da su priželjkivali da Hrvatska vojska postupi kao Mladić u Srebrenici ili Šljivančanin u Vukovaru, da postupci Hrvatske vojske budu slični njihovima za cijelo vrijeme rata od početka do Oluje.
Eto, to se nije tako odigralo pa je bio red „časno“ se predati.
M.K.