OTOČAC – Veli naša baba Jeva da sve gre nako kako ne treba. – E kako to, baba, a? – Eto tako. Vidiš li ti ča se sve dogaja? Namo potres, namo vijor, namo tuča, namo oganj, namo se povodanj digal, ma sve po vratru pošlo pa to ti je. ... Evo na, okrenul k vratru i krunpir. – E ča mu je? – Ča mu je, ča mu je? Vrag mu je! Eno se cima zeleni kaj jad, pomladila se, edanput je cvetal, ovo mu je drugi put. Ni rožice nisu cvetale dvaput, a un da. – Krunpir jopet cveta? – Bože, konda si ćorav. Cveta, cveta. Najprvo je ovcetal i imal bele cvetiće, sadaj cveta i ima rozaste cvetiće. Prominil farbu, am krunpir vajk isti. Kako tomu vratru ime? Stiskamo rameni, ča babi reć. – Pa ča unda ako cveta, lipo vrime mu pa cveta. – Vidi bene! Kad krunpir drugi put cveta to znači da će se ubačit, da daje mlade. Da prorašćuje. I ča unda? – Unda ćemo lipo imat mladoga krunpira baš tamo negdi oko Sisvetov – reče ja za vratra svoga, a baba skinu opanak pa ofrknu za manon.
-Evo, i kapula došla na vraga. Vidi, kaj niedne godine sva se dala u bake, prorasla. – Još se ja mislin kako naša kapula ocvetala... – Kapula ocvetala, ocvetala kapula – posprdljivo baba Jeva ponavlja. – A kasi ti to vidil kapulin cvet, a? – Pa evo sadaj. – E sadaj, sadaj. Vajk je bilo da ka kapula proraste, da se ubači, ali da se sva kapula ubači, to ja za svoga žitka nisan vidila. – Pa dobro baba, odrizaćemo ne palice pa jopet dobro – kaj pomažen ja da muka bude manja. – Odrzat palice?! I ča unda? – Unda ćemo imat kapule, kad odrižeš paličine, niš se ne će ni vidit, kapula – kapula. – Kapula – kapula – jopet se sprda. Znaš li ti da bi krsta da poi takovu kapulu zabolilo, da bi ga matrun mogal spopast pa ode ti k Markoviću, a-aaa! – Ma daj, tako? – E, tako, tako.
A vidi mavunj, mogal bi ji prebroit. I uno ča visi, to poflekavilo. Pa se ti nai mavunj, a! – dalje baba nabraja pošasti ke su nas snašle. – Eno i komorov, ima loze, sve se zeleni, kad prevrneš list, kadi kaj komorić. Ni za salatu nema za napravit, a kamoli potkisat. Ki je vratar na nje naprnul, a? Oće baba pravo, nema komorov, ma nikakovi.
I sad babu skrenuli kmori pa nan uvatila pripovidat o komorima i njenoj konšiji Roski ka je išla u Senj u trgovinu. Naprtila se Roska, u svaku ruku velička košara, u ednoj jaja, u drugoj sir, mavunje, komori, a na leđi rusak pun krunpira. I pala Roska u Senj na placu, prodaje. A prodaje se kako se prodaje, ni sama, ima i drugi žen, konda ji vrag na svoju trubu sazval. Proda Roska sve, ostali samo komori, čudi se una kako ji niki ne će, lipi, na ednu stranu debeli a na drugu tanki i zafijunuti, malo ji i žutina podbila, ma milina. Imadu i trnje po sebi. I sadaj una krene kroz grad pa će ponudit po kućami, morda proda. I tako una od kuće do kuće, i kad je prolazila mimo auzlaga nekoga dućana, vidi una ednu gospu, nakinčanu, krljak joj na glavi, namazani ust, nafuderena. Va je moja i Božja, misli Roska, zakorači una u butigu i veli: - Gospe, lejte lip komorov, ajte zamte, daću jeftino. Al na gospa po krljakon niš ne veli, ni ne trepće, ni ne mrda se. Konda je ukočilo. Roska jopet ponovi, morda ni dobro čula, morada se zadurlala uč. Gospa jopet niš, a una će njoj: - E, ne bi ti jezik otpal da odgovoriš. I iz dućana van. Još mrnjga sama sa sobon da kakov je to narod u Senju kaj ne će da divani. A uno u auzlagu bila – beba. Roska je zaminila s pravin čeljadeton – pripovida nami baba Jeva ča je i kako bilo, pa je smij uvatil na Rosku i njezine komore. I tako mi zaboravišmo na krunpir, kapulu, komore i sve te lipote iz bašće.
I.B.