OTOČAC – Sunce je veliko, sunce je moćno, sunce je u nekim kulturama i božanstvo. Sunce je sjajno, sunce je život, sunce je simbol, sunce je mnogo toga.
I metafora. Bake svojim unucima često kažu „sunce moje“. Time je mnogo toga rečeno, ma sve je rečeno. Opet, ako treba nekome priprijetiti i obrecnuti se, veli se „sunce li ti žarko!“, „sunce mi te pomrčalo“. I to je posve ozbiljna prijetnja, krajnje upozorenje. Jer ako se kune i zaklinje suncem, nije to mala stvar.
A onda ima i jedan frazem koji veli „u sunce se ne da gledati“ ili „ni suncu ni smrti se ne može gledati pravo u lice“. To je posve metaforički frazem koji ima dublje značenje. Nisu li se neki kraljevi proglašavali „kralj Sunce“, malo im je bilo da nose epitet „veliki“, „bogomdan“ i slično pa posegnuše za suncem. A u takve veličine nije se smjelo gledati, moralo se biti pognute glave, jer ako se u sunce ne može gledati, a u najvećem sjaju doista i ne može, onda to valja vrijedi i za one kosi postadoše svojom voljom „sunce“.
No, ipak se u doslovnom smislu u sunce smije i može pogledati. Na primjer zorom ranom, kratko nakon što sunce iziđe iznad horizonta. Ili predvečer kada „ide na počinak“. Tada se može gledati. Također se u „sunca“ može gledati kada su na početku napuhavanja svoje veličine, ali i onda kada su na zalasku, kada odlaze, kada izgube svoj „sjaj“.
Ipak ima još jedan trenutak, bolje reći jedno vrijeme, a to je u maglovitim jutrima nad Gackom kada se može suncu pogledati u lice. Sunce već može visoko biti na nebu, a tako se lako može gledati kroz tu maglenu koprenu. Sve djeluje difuzno, donekle i zagonetno, mistično možda. I prolazno, to sunce će razbiti maglicu i onda opet ne će dati gledati u sebe.
Tako je to sa suncem i „suncima“.
M.K.