OTOČAC – Nema toga više: Sveti Mijovi – vile u krunpir. Sadaj je došlo vrime da vile gredu u krunpir i prije Male Gospe, dobro da ne i u letnjoj Stipanji, kako je krenulo.
Ne bi još išle vile u krunpir van bani Ani vratar ni dal mira, ušećala se una kaj kokoš ka će snest jaje, pa vajk šeće po krunpirišću. – O, baba, ča se ti ušećala po krunpiru? Ta ne će ga zlatica, borati! – Ne će, ne će, samo gljedan el krunpir treba počet kopat. – E kako to? Vajk si vikala da narod munjen i da rano krunpir koplje, da se krunpir treba u zemlji oladit, da ga treba kopat kad zastudi, kad jesenske kiše uvatidu lemat, kad je u polju blato, da je tadaj vrime od krunpira. Ča te sadaj spopalo, a? – Ma je, je, al ve godine krunpir ni kaj krunpir. – E kako ni?! Ta ni se pretvoril u korabu il u ciklu, Bože nan prosti? – A skoro pa da tako. Vidi lej – iščupa una ednu cimu – vidi kako se još cima drži. – E, pa ča? Prekosićemo je. – Ma ni to, već se evo krunpir koti, lej kljičic, lej mali krunipirićev kaj zrno kukuruza. Prorašćuje. I zato san ja odlučila da krunpir treba man kopat dok ne proraste, jerbo će se vaj krupni ubačit, a mali nejdu narast. A krunpir kad prorašćuje otvrdne i ne bi ga vratar skuval. A ni ni šmekan.
I tako baba Ane dade naredbu, i sadaj kad neki reče da muški sviton zapovidadu, kod nas otkad je ded prdeknul baba je upeljala matrijahat, una se pita, a mi drugi moramo slušat, pa taman da smo svi akademici. I red je prekosit cimu i vile u krunpir.
A krunpir kaj krunpri, naj veliki je veliki, a naj mali je mali. Kaj svake godine. Nu.
I.B.