OTOČAC – Dobro se ni zlo dogodilo, imamo jesenske mačice, ukotila se naša mačka, blago nan se, ta se koti nekoliko puti godišnje, da je prasica – kamoli naše sriće. Al ni. I tako te sve mačice ostale, niki ne će da jin vraton zakovrne, niki ne će da ji u lokvi utopi, van ti vratri mačji ostali i samo nered po kući i oko kuće deladu. Kadi god zavririš – mačjaci. Mi velimo našoj babi Aniki da jin una glave dojde, a baba veli da ne će duše grišit, za razumit je, staro čeljade i nigda ne znaš kate se Bog more sitit.
Pa zač baba rastiruje te mačice? Jerbo joj lišće razgribljedu, zaletidu se u vrpu lišća pa skačedu, pa se koprcadu i nu vrpu raznašadu. A baba ne da u rpu lišća pogljedat, a kamoli se u nju popačat.
-O, baba, ča ti toliko drćeš nad ton rpon lišća? Ča je pod ton vrpon, a? – Niš! – otresito odgovara. – Ma kako niš kad mi svi moramo kotačit oko nje, nedaj ti bože nogon u nju stat. Ča je na stvari? – Novci – samo procidi kroz zube. – E kakovi novci, da ti nisi malo iz vire božje skrenula, a? – Nisan, nisan, novci su u pitanju. ...
Sadaj nami tekar ni niš bistro, gljedamo se mi, sližemo rameni, niki ni čul da se od žutoga lišća moredu napravit novci. Red je babu jopet tentat. – Babaaaa, a o kakovi novci se dela, a? Mi nismo niš o tome čuli. – E kad vi niste na društvenin mrižami, da ste kaj ja na društvenin mrižami, znali bi. – Pravo veliš, nismo. A ča te društvene mriže velidu, a? – Velidu vako: da se u Otošcu plaća suvo lišće suvin zlaton. – Ma daj, baba, nemoj nas na smij tirat, ki plaća suvo lišće suvin zlaton. – Paća, plaća, ima i takovi u svitu, ti beno nisi čul da se u grackon parku održava festival od suvoga lišća? – Nisan, i? – A kako mraz ni pal, a jesen tepla, ne će lišće iz stabal doli. Da su stabla drmali da otpane, da su trkljami tukli lišće, kaj slive ča se tučćedu, pa da jopet niš. I da je u pitanje došal taj festival jerbo da ima edan čovik iz svita kaj grabljami od lišća svašta izvaja. A ako nema lišća – nema ni festivala, ode mast upropast. I zato pozvalo da svaki ki more, a ja mogu, skuplja lišće, da će neki doć po to lišće, platit lipe novce i odvest. Zač ja ne bi razarila, ako mogu, a? – Aaaaaa, to je na stvari.
I.B.