OTOČAC – Sreda je, sajmeni dan kaj svake srede, nu, a naprli svi prodavat zelje. Ima zelja i črvu i mravu, svi ga falidu, a kakovo je nek vratar zna. El puno otrova il ni, to nisi mogući znat dok se ne razboliš i umreš. A unda ti kasno.
I neka nan tako bude kasmo leni zabost sto struki prisada u zemlju. Pogospodili se, niki ne će malin prston da mrdne. Ne isplati se! Svi tako velidu i ležedu buve. I unda se jadadu kako je sve skupo i kako nan država ne valja. - Da je sidit, niš ne delat i imat – veli naša baba Anđa. Pravo žena i veli. Kupićemo! Dobro, kupićemo, al jopet treba te jadne eure izbeljit i iz šak dat. Nako da je svoga zelja, ne moraš nikomu niš dat. I baren znaš ča si uzgojil i ča si posikal, vako kupuj macana u vrići.
Kako smo i sami niš koristi, držimo ruke na križ (da ne rečemo ča grđe, el), šmucamo se oko kamijonov sa zeljen. I ni to samo daš ti kupit toliko i toliko kil zelja, ma joook, tote ti je odma i letrični ribež i man ti zelje pušći kroz taj ribež, ti se ni ne okreneš već puna plastična vrića ribanoga zelja. To vi ča prodajedu tako mamidu da kupiš zelje. Jerbo ga treba ribat, a i to današnjemu narodu muka. Ča je, je.
I tako kupimo mi vriću i pol ribanoga zelja, donesli kući, kaj falimo se: - Vidi, baba, izribano zelje. A, ča veliš? – ufamo se mi da će nas pofalit. – To ve nedilje u bačvu ne će! – manu rukon baba Anša, konda si sabljon manul, nedaj ti Bože nać se pod njezinon čanpavom rukon, bi ti i glavu otkinula svojoj košćatin krakon. – Kako ne će? – ne moremo k sebi doć. – Lej, lipo, tanko izribano, bolje neg mi sami ča izribljemo na naš ribež. – U bačvu ne, i ultin! – odmanjuje baba glavon i veli da ne. – Tekar po nedilji. – O, baba, esi ti s umi sašla? Kakova druga nedilja, pa vo zelje će se za četira dana splanut, sagnjiće. Ne more ribano zelje dugo durat, mora u bačvu i voda se mora naljat. Ča tebi? ... – Šimunska nedilja – odgovara suvo i od bisa smulila rubac z glave i gladi se kaj rukon po sedin vlasima. – Kakova sadaj Šimunska nedilja? I ča to sadaj znači? – Znači to da se u Šimunskoj nedilji zelje ne meće u bačvu i gotovo! – Ča Šimun smeta zelju, a? – Kako ne smeta, ki zelje vrže u bačvu u Šimunskoj nedilji, to će se zelje u bačvi okrićat. – Pa ča unda ako se i okriće? – lanu za ljutoga vratra snaja. – E unda ga moreš u pritorak man bacit – prostreli nju baba očima, da su oči bile mitraljezi, pade snaja kaj kaj narodni eroj. – Baba, a kadaj je taj Šimun? Na kaj dan pada, a? – U subotu. – Pa... pa morda moremo man danas, glavno da ne na toga tvoga Šimuna, vratar ti ga skroil. – Jok, esan rekla da je Šimunska nedilja, a una je celu nedilju, od pondiljka do nedilje i zelje u bačvu ne će!
Eto, zelje u bačvu ne će u Šimunskoj nedilji, druge srede su Sisvete, place ne će bit, pa ti čekaj nu sredu po Sisvetima.
I.B.