OTOČAC – Naedanput se iza štale stvori aburda, galami baba Lujka da sve vrag nosi. Mi brže iz kuće van, ki bos, ki u cokljami, ki uspil natandljit buce pa leti vidit ča je. Krivi se baba konda je koljedu, je da je vrime od klanja prasac, sli jopet, jopet ... A baba smulila rubac z glave, maše i proklinje i vajk spominje Italiju. Zapuvala se na pol ograje, oće još duša iz izać.
– O, baba, ča je? Ki se vratar dogodil? – Vrag i njegova mat, to se dogodilo – vata una sapu, meće rubac na glavu i rukon zatiska sede palji pod rubac. – Pa ča ti tote larmaš vajk da Italija, Italija, da se ti nisi makla, a? Čajdu konšije reć? – Ki to spominje Italiju? Ča će meni Italija? – čudi se baba. – Pa kako ne, dok smo mi preko dvorišća letili ti si vikala. Italija, Italija. Nismo munjeni, ča smo čuli, čuli smo.
– O Bog ti pamet rasvitlil, nisam ja Italiju ni spomenula. – Pa da ča si unda berdokala? – Tirala san lisicu, eno nan odnese najlipšu i najveću nu crnu kokoš, jađena ti san ga pošla za njon, a kako je samo krupna jaja nesla, kaj šake velička. Una prema kokošami, ja šćapon prema njoj, vičen, berdočen, rupcom mašen, ma daaaa, vratar lisičji se niš ne boi, zadavi kokoš i ode š njon u grmlje. Eto ti, mogli smo žlicu juve srknut, vako ti šipak. – Eto vidiš, kadi blaga tote i štete – kaj umirujemo mi babu Lujku, a ni nan milo ča je lisica s kokošon odjala.
– Baba, sva šteta i s kokošon, da je šteta – je, al ne daj Bože većeg zla. ... Nego reci ti nami ča si ti unda na lisicu vikala? – Ni lisica van lisjak! – otrese se una. – E kako znaš da je lisjak? – Lako, ta nisan munjena, dobro se opravil za zimu, ima repinu na vrvu belu, a to ti je lisjak. – Dobro, lisjak, neka bude lisjak. A kako si na njega galamila? – Kako, kako? Pa kaj sav svit ča galami kad lisica naprne na kokoše. Vikala san: talija!, talija!, talija! ... – A ča to, baba, znači, a? – O vidi tebe tako benastoga, pa tako ti se lisice tiradu kad med kokoše zaletidu. To ti dojde ... to ti dojde ... ma kako bi ja tebi tako munjenon to rekla ... to ti dojde kaj kad vuk zaleti med ovce pa ti pikaš: aha piii!, aha piii!. E to ti je kod lisic – talija. Tako ti se lisice, i lisjaci, tiradu od kuće.
Eto, sad smo i za to pametniji, da ne biše lisjaka i da ne odnese našu veliku crnu kokoš, ka nese jaja krupna kaj šaka, ne bi znali i munjeni bi umrli.
M.K.