OTOČAC – Nama Hrvatima pomoći nema, ne valjamo, sve hrvatsko je fuj, vapimo za stranim, divimo se bijelom svijetu, nastojimo pobjeći od sebe i svoga. Zašto je to tako? Valjda zato što je stvorena takva klima, sve tuđe je bolje i ljepše, poželjnije, sve domaće, hrvatsko, je odurno, zaostalo i nikakvo. To se mora nazvati nekim kompleksom jer malo je takvih nacija kao što je hrvatska. Dok se drugi sobom diče, uzveličavaju se, Hrvati sami sebe ponižavaju i srame se sebe. Odriču se svega svoga, a neki drugi (npr. istočni komšije) se otimaju za hrvatsku tradiciju i kulturu. Zanimljivo.
Naravno da je tako i na javnim televizijama, pretežito je tako. Ali jedna mlada Filipinka, imenom Chriztel Renae Acevada je Hrvatima održala lekciju u Supertalentu. Pojavila je mala Chriztel i na audiciji otpjevala, bez glazbene pratnje, vokalno izuzetno tešku međimursku pjesmu Dej mi, Bože, joči sokolove. I to savršeno otpjevala, na dijalektu, jedna strankinja, iz daleke Azije, pobravši simpatije publike koja ju je nagradila zlatnim gumbom.
Onda se ta ista Chriztel pojavila u polufinalnoj emisiji i otpjevala pjesmu Doris Dragović Ovo je naša krv. I opet podigla publiku na noge, pjesmom nabijenom nacionalnim značenjem, dobila je zlatni gumb za finalnu emisiju.
E sada, postavimo sebi ovakvo pitanje: bi li neki hrvatski izvođač ili izvođačica izvela neku domaću pjesmu na hrvatskome jeziku? Ili, ne daj ti bože, još domoljubnu? Odgovor je – ne bi. Najmanje što bi učinili je da imitiraju tamo neku svjetsku pjevačicu ili pjevača. Njima hrvatska pjesma nije dobra, nije im dovoljna da iskažu svoj - „talent“, na engleskome se „bolje izražavaju“, „bolje skladbu osjećaju i prenose emociju“. Vidi vraga! Stranu skladbu bolje osjećaju i bolje iskažu emociju nego bi to učinili s domaćom skladbom. A mladoj Filipinki Chriztel su bile dovoljne - hrvatske pjesme. Za pokazivanje svoje vokalne raskoši i za iskazivanje emocija. Kako to? Zar nam mora netko doći iz daleka svijeta i otvoriti oči? Jamačno mora jer smo slijepi pri zdravim očima.
M.K.