OTOČAC – Famozni Novosadski dogovor „postignut“ je 10. prosinca 1954. godine. Nakon tri dana „vijećanja“ (od 8. do 10.prosinca) donesen je „jednoglasno“ taj dokument. Zanimljivo je da je taj susret organizirala redakcija časopisa Letopis Matice srpske.
Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku koji su sastavili lingvisti i književnici iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Buo je to pokušaj stvaranja hibridnog jezika na osnovama srpskoga.
Zanimljivo je da je Matica srpska pozvala na suradnju Maticu hrvatsku, ali hrvatske predstavnike nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Dakle, Matica srpska je napravila „odabir“ s kim će sve „dogovoriti“. A to je već bila neskrivajuća velikosrpska nakana da se srpski jezik nametne kao glavni, kao dominirajući. Ponajprije se to očitovalo u nazivu jezika, hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik, no izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. A da bi sve bilo „utemeljeno“ na pravim osnovama, novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi te književnici izjašnjavali o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ništa nova, rekli bismo, ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji zahtijevajući da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu pa da se dobije – zajednički jezik. Kako domišljato.
Novosadski dogovor je nametnut i odmah se počela provoditi zacrtana politika. Ne samo da su uslijedile promjene u nazivu „zajedničkoga“ jezika, već se to plasiralo u obrazovni sustav.
A tko je sve stavio potpis na Novosadski sporazum, evo imena:
Ivo ANDRIĆ, književnik i akademik iz Beograda; dr Aleksandar BELIĆ, profesor univerziteta i predsjednik Srpske akademije nauka iz Beograda; Živojin BOŠKOV, književnik i urednik „Letopisa Matice srpske“ iz Novog Sada; Mirko BOŽIĆ, književnik i predsjednik Društva književnika Hrvatske iz Zagreba; dr Miloš ĐURIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Marin FRANIČEVIĆ, književnik iz Zagreba; dr Krešimir GEORGIJEVIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Miloš HADŽIĆ, sekretar Matice srpske iz Novog Sada; dr Josip HAMM, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Mate HRASTE, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Ljudevit JONKE, sveučilišni docent iz Zagreba; Marijan JURKOVIĆ, književnik iz Beograda; Jure KAŠTELAN, književnik iz Zagreba; Radovan LALIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Mladen LESKOVAC, književnik i profesor univerziteta iz Novog Sada; Svetislav MARIĆ, profesor i potpredsjednik Matice srpske iz Novog Sada; Marko MARKOVIĆ, književnik iz Sarajeva; Živan MILISAVAC, književnik i urednik „Letopisa Matice srpske“ iz Novog Sada; dr Miloš MOSKOVLJEVIĆ, profesor i naučni saradnik Srpske akademije nauka iz Beograda; Boško PETROVIĆ, književnik i urednik „Letopisa Matice srpske“ iz Novog Sada; Veljko PETROVIĆ, književnik i akademik, predsjednik Matice srpske, iz Beograda; Đuza RADOVIĆ, književnik iz Beograda; dr Mihailo STEVANOVIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; dr Jovan VUKOVIĆ, profesor univerziteta iz Sarajeva.
Kako je iz popisa vidljivo, tri četvrtine potpisnika bilo je što iz Srbije, nešto malo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske (šest njih).
Kroz naredne godine praksa je pokazala prave namjere Novosadskog sporazuma. Iznjedren je i Novosadski pravopis u kojemu su tradicije hrvatskoga pravopisa posve potiskivane, činilo se da je unitaristička velikosrpska jezična politika na dobrom putu.
No 1967. godine hrvatski su intelektualci donijeli presudnu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je „zapalila“ politiku u tadašnjoj državi. Potpisnici su bili proganjani kao državni neprijatelji, nastojalo se suzbiti intencije Deklaracije, no sjeme je posijano i na hrvatskom tlu se prihvatilo, sve dalje je povijest manje-više dobro poznata. Hrvatski jezik je obranjen!
I sada se neki žeste i suprotstavljaju donošenju Zakona o hrvatskome jeziku, jasno je u čije diple pušu. Sada, u 21. stoljeću, nakon osamostaljenja Hrvatske, Domovinskog rata i novih i novih velikosrpskih pokušaja krađe hrvatske pisane baštine, a time naravno i jezika. Sapietni sat!
M.K.