UDBINA – Nije ti lako imati veliku i prostranu crkvu, ma kakvi lako. Traži ona, velika crkva, mnogo toga. Jer u njenoj prostranosti lako se izgubiti, postati sićušan i malen (a Bog voli malene). Zato kada se takva crkva oprema, velikih je tu muka, što i kako. Kako npr. primjereno okititi crkvu za božićna blagdane a da to ne izgleda jadno?
Običaj je kod katolika (i ne samo kod njih) da se kiti bor (neki će to zvati jela, drugi božićno drvce, a poneki i jelka, premda ta jelka dolazi iz nekoga drugog jezičnog okruženja). I u crkvama se kite borovi. Ali što sa Crkvom hrvatskih mučenika? U nju treba unijeti poprilično velike borove. Naravno najprije ih dovesti, istovariti (ima tu i kranska dizalica posla), pa „udrljati“ u crkvu, pa isporaviti i zaglaviti da se sve ne bi skresalo (ne daj ti Bože toga). Pa kad je sve učinjeno, e onda i nakititi. A kako nakititi u tim visinama? Red je onima sigurnijima i spretnijima sprtiti se na ljestve i kuglicu po kuglicu vješati (jedni na štapu „dovaćaju“, a onaj gore štapom prima), pritom hvatati ravnotežu, ne daj Bože da se ljestve izmaknu a kameni pod čeka dolje.
Ali kad je volje, i uz Božju pomoć, sve se to s radošću napravi.
M.K.