OTOČAC – Nekada se moglo u narodu čuti za krunčicu, sada je posve rijetka pojava, gotovo pa da to malotko više i izusti. Ta krunčica je u suvremenosti pala posve u pasivni leksik (ne rabi se više) pa joj mnogi ni ne znaju značenje, neki nisu ni čuli za nju (osobito mlađi svijet). Čak i nešto stariji se jedva sjećaju frazema kada bi se za nekoga reklo da sidi kaj krunčica, što će reći da je nepomičan, posve miran, nenametljiv, tih. Jamačno da ova besjeda ima svoj korijen u riječi kruna, da je to izvedenica koja je promijenila svoje značenje. Da je to bio ukras za glavu, da je bio nevjestin vijenac ostalo je zapamćeno u Kastvu. Tome u prilog ide ponegdje i naziv za pticu (krunasta ševa) koja ima kukmu na vrh glave pa izgleda poput krune. Negdje se i kokoši koje maju kukmu na glavu nazivaju – krunašice. A može se pronaći da je to sinonim za bagrem (vjerojatno zbog bogatih grozdastih cvatova).
U Gakoj je krunčica naziv za božićni kruh koji je u obliku koluta, u sredini ima rupu. Takav kruh se još naziva kofrtanj ili frtanj (ovisno od mjesta do mjesta). U šupljinu toga kruha se stavljala čaša napunjena raznim žitom, a u žito zabodene obično tri voštane svijeće, jedna je bila za ukućane, druga za blago, a treća za žito. Gatali su po dimu kad bi ih gasili vinom na Božić, kamo se dim najviše povija nova godina će biti bolja za žito, ili za blago, odnosno za ukućane.
Krunčica se nije dirala, postavljena na sredinu stola, nije se ni jela, gotovo da je to bio obredni kruh. Tek na Novu godinu bi se taj kruh razlomio i dijelio ukućanima, a čak se kao svojevrsna blagoslovina davao i blagu.
Krunčica se mijesila kao i svaki kruh, čak nije bila ni pogača, a kamoli kakva vrsta kolača. Neke planinke bi sebi dale truda pa bi krunčicu ukrasile izrezanim trakama tijesta, sve je izgledalo ukrašeno poput kakve mreže.
Eto, to je u Gackoj bila krunčica, nekad bilo sad se spominjalo.
M.K.