OTOČAC – Baba Nane šla po voj studeni na pod i ronda. Pa je evo, pa je ni, aj, ni se pačat u staro čeljade, sigurno nešto traži. Borme je nakon ure vrimena evo, sajde niza škale sva siva od prašine i paučine, ni dimljačar takov ne salazi. I u ruki drži košaru, spušća je natla, smuli rubac i š njin otrese, a uno oblak prašine po kući. Ciknu snaja Eleonora kaj ljuta kuja da una kuću za Božić redi i glanca a da joj baba prašinu i paučinu donesla.
-Muči beno, de beno! – nako milo njoj odgovori baba. – Vidi – pokažuje košaru – ode su novci. Gljedamo mi u babu kaj u televizor, kakovi sadaj novci? U košari novci!? Red je pitat: - O, baba, u toj tvojoj košari su se generacije i generacije mačak ukotile, sva zaneređena, stara, vidiš da su i vrbove šibe na njoj pukle, e kakovi novci, Bog s tobon? – Muči ti, muči, novci, novci, kati kažen. ... Kad ja nju otaren, pa nauljenon krpicon naglancan, biće to košara i pol. Pitaće se ki će je prvi zet – okriće baba košaru u rukami i gljeda u nju. – Da zet?! Ma to ni ni za pot kotal vrć, a ne da bi ki to zel i za to novce daval. – Oće, oće, veruj meni – baba da će kanavaču zet i košaru trt, snaja Eleonora ćapi kanavaču za drugi kraj, pa povuci pa potegni, dobro zlo ne izbi u vrime prije Božića.
Ne sluti to na dobro, gremo babu Nanu pitat kako se una misli dovrć novac za staru košaretinu? – Vidi vako – tumači una nami – eli na televizoru spominjalo nekve košarice. – Je. – Eto vidiš. ... Eli reklo da ima velika, srednja i mala košarica? – Reklo. – Nu, ... el reklo da velika košarica košta 417 eurov? Reklo je. Pa ako ta velika košarica košta 417 eurov, a vidi količka je moja košara, ja je ne bi dala nikomu ispod 500 eurov, morada i 550. Euri vragu oči kopljedu, znaš!
Sadaj se nami prosvitlilo zač se baba zavlačila pod svisla i tražila košaru u koj su se mačke kotile. – Ali, baba, Bog ti pamet rasvitlil, ti si krivo sve razumila. – Nisan, nisan, razumila san ja bolje od vratra. – Ma to su uni rekli koliko će se novac potrošit da bi se sve kupilo za Božić za poist i popit i da to toliko košta. Niki ne kupuje košare, ma jok!
Sase baba zbenala, zinula, okrenula oči i vidi se da se misli u svojoj glavi. – Tako veliš? – E tako, tako. – Unda niš, nosin košaru gori na pod nek se mačke i dalje u njoj kotidu. ... Nu ti meni sadaj rastumači te košare na televizoru. Da čujen.
I sadaj mi našoj babi Nani tumačimo da velika košarica košta ti 417 eurov, da srednja košta 176 eurov i maća da košta 100 eurov. Sluša una to sve pa pita: - A ča sve u tu veličku gre kadaj toliko košta, a? – Ide ti redon vako: suvi bakalar, skup konda ga u pateki zimlješ, pa unda tuka, pa unda janjetina, pa unda prasetina, pa unda ... – Čekaj, čekaj – prekinu nas baba – kako tuka, pa janjetina, pa prasetina? Ki to tako za Božić sprema i i? Borami koliko se ja sićujen, to tako ni pokojni Špeke nisu sve na Božić imali. Ki je slagal, veliš, tu košaru? - Pa sindikati. – Sindikati!? Pa ča se uni u to razumidu kaj prasica u šetnju? Ja koliko se sićujen, a sićujen se, ako si pekal za Božić tuku il gusana il pivca, unda nisi pekal ni janje ni prase. Ako si pekal janje, nisi pekal prase, ni tuku ni gusku, ni pivca. Ako si pekal prase, mede tote li si, kakova tuka i kakovo janje?! Praščja pečenka je bila obr svega. Ča uni brndadu? – Eto vidiš. – I unda kukadu ako to sve ne moremo imat da smo sirotinja, a? – E, tako velidu da esmo. – Pa to ni Švabo tako ne i, uč se to dalo? U kuknjavu i javkanje. A namo: predebeli smo, imamo mrs, mrsne žigerice, tlaci skočili, kamenje u žuči se valja, žile se začepile, nesvist vata, štumak pokvaren, hemirojidi prokrvarili . ... Bože rasvitli jin pamet – prekriži se baba Nana i odnese košaru na pod, da se mačke moredu u njoj i dalje kotit.
I da baba munjena!? Vratra je una munjena.
I.B.