OTOČAC – Svi oni koje sjećanje još služi, ili oni koji se zbog rane djetinje dobi mogu sjetiti, znaju koliko je bilo pakleno u prosincu 1991. godine, kada su dometnuti Srbi potpomognuti njihovom JNA žestoko tukli po Hrvatskoj. Tako je bilo i u Gackoj, zrakoplovne uzbune bile su stalne, a po Otočcu i okolici tuklo se svim raspoloživim oružjima. Hrvatski branitelji su na prvoj crti držali položaje, ali se i slavila Nova godina i preko veza upućivale čestitke preko Radio Otočca. I na samu Novu godinu se žestoko razaralo i napadalo, a čim se odjutrilo i razvedrilo, dignuti su avioni iz Bihaća i, kako se to kaže - borbeno djelovali.
3. siječnja 1992. godine na snagu je stupilo tzv. Sarajevsko primirje. Primirje je potpisano između predstavnika Hrvatske i tzv. Jugoslavenske narodne armije. Za hrvatsku stranu primirje je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA zloglasni general Andrija Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a.
Stupanjem na snagu primirja okončana je prva faza rata u Hrvatskoj. Tada je nastupila faza „ni rata ni mira”, odnosno sukoba niskog intenziteta, koja će potrajati do kraja 1994., točnije 1995. godine. To je bio preduvjet za provedbu Vanceoog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja. Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih snaga na položajima koje su trenutno držale.
Sarajevsko primirje došlo je u trenutku kad je značajno oslabila inicijativa srpskih snaga, a kad je Hrvatska vojska ojačala brojčano i organizacijski te u naoružanju i opremi. Sukladno Vanceovom planu, snage JNA izvučene su u Bosnu i Hercegovinu s kompletnim naoružanjem i zalihama.
Primirje u Hrvatskoj omogućilo je srpskim snagama vrijeme za pregrupiranje i sljedeću etapu rata u Bosni i Hercegovini, koja je započela početkom travnja 1992., s dalekosežnim posljedicama i za Hrvatsku.
M.K.