OTOČAC – Nekada, kada je Bog šetao po zemlji, sve je bilo drugačije, sada se sve promijenilo, nije u tome problem što se promijenilo, nego što se toliko brzo mijenja da čovjek u svom prosječnom životu zadrži i ona sjećanja koja je proživio kao mlada osoba, ili su mu još svježa sjećanja starijih koji su mu pričali o nekim događanjima ne tako dalekima. Tako je i s pučkim običajima vezanim za Fajbanovu, Fabijanovu ili, kako to neki hoće fino kazati – Fabijanovo.
A ta Fajbanova je bila oduvijek velik zbor, tako se u Gackoj kaže za proštenja. Mora se reći da je bilo naroda, vjernoga i nevjernoga, ali je bilo. I na tu Fajbanovu, koja ima spomendan baš u jeku zime, dolazilo se ne samo iz otočke župe, dolazilo se u grad iz udaljenijih župa. Osobito mladež, nije njima bilo ni hladno niti daleko. Bila je to prigoda i za „ugljede“. Dobro se obuci, hladnoće su bile velike, pa prtinom u grad. Najbolje u cokljama. Nisu svi imali prigode dovesti se u košu, gripi ili sanama, samo neki. A i to je bio događaj, spremi koš ili gripu, uhvati „prame“, sveži im repove, straga prebaci šarenicu da se vidi, pokrij se biljcem, a pod noge metni vruću ciglu da noge ne ozebu.
Pa onda pred crkvom Presvetog Trojstva se hvataj kola, ne jedno, nekoliko kola, kolo u kolu, bilo je svakakvih modaliteta. Igraj i napjevavaj se, ipak je to bilo ispred crkve pa su i stihovi morali biti primjereni, nimalo razuzdani ili lascivni. Ta igra kola bi utabala snijeg da je to bila posve bijela i glatka snježna površina, nije bilo klizaljki, moglo se i klizati.
Maša je maša, nema se tu što dodati ni oduzeti, budi više popova, ipak je Otočac sjedište dekanata, biskupa nije bilo nikada, bilo mu je hladno i neporedno doći iz Senja, a nakon maše opet pjesma i igranje. Oni koji su bili župljani, oni su imali obvezu kod kuće pripraviti se za goste, bio je običaj primanja i odlaženja u goste. Osobito rodbina, a i prijatelji. Kakva bi to kuća bila koja za Fajbanovu ne bi imala goste?
No oduvijek je bilo i onih koji nisu imali kome ići u goste, oni su se gostili sami. Ostalo je zapamćeno kako se u Dolnjem gradu (jer Otočac je nekada imao Dolnji i Gornji grad), a tamo je bilo ne za povjerovati šest gostionica ili birtija, u nekoj od gostionica znalo ujutro ostaviti lonac „mrsa“ (kisela zelja i dimljena mesa i slanine) da se kuha dok su „mašari“ na „maši“. Pa kad bi se vratili, gostioničar bi na stol stavio njihovu kuhanu hranu, priložio kuhani krumpir „ucelo“ i moglo se blagovati.
Ostala je iz tog vremena i svojevrsna pjesmica:
Kokošicu za nožicu,
A pogaču u torbaču
I petaču u žepaču,
Odešmo na Fajbanovu.
Dakle, moglo se dati u gostionicu skuhati i kokoš, bilo bi juhe, bilo bi kuhana mesa, iz torbe bi se izvadila pogača i gozba je tu. A petača, to je neki kovani novac u apoenu od pet jedinica, vjerojatno ne velike vrijednosti, nije se imalo. Tim novcem bi se u gostionici platilo vino ili još koji sitniji trošak.
Ostala je zapamćena još jedna kraća pjesmica:
Kokošicu za nožicu
i ajdemo na Fajbanicu!
Eto, to je tako nekada bilo, danas tome nema ni traga, i ne može biti, promijenila su se vremena, običaji i navike. Ali lijepo se sjetiti, barem donde dokle nam sjećanja sežu, i tih nekih minulih vremena. Zabilježiti ih barem.
M.K.