OTOČAC – Svaki grad, koji se kani graditi gradom, mora imati – gradsku uru. Po tome je Otočac grad, on ima javnu uru na platou ispred hotela Park. I to već godinama. Zapravo, kada se malo bolje zagrebe u prošlost, gradska vlast je predložila crkvi Presvetog Trojstva da se instalira ura na crkvenom tornju, no kako tada nije bilo „suglasnosti naravi“ između crkvene i svjetovne vlasti, to doga nije došlo. I onda je Grad pustio „k vragu“ crkvu i odlučio se sam podići gradsku uru u središtu mjesta. I podigao ju je, sliči ona brojnim urama kakvih ima po brojnim hrvatskim gradovima, samo što ova otočka ima svoj štih „karmin crvenu boju“, skladno s grbom i zastavom Grada. Nakon niza godina crkva je odlučila da ipak instalira i svoju uru na crkveni toranj pa tako Otočac ima dvije ure na udaljenosti manjoj od stotinu metara. Nek' se nađe. Doduše jedna zvoni, ona crkvena, a ova gradska – šuti k'o zalivena.
A ura k'o ura, i njoj vrijeme prolazi. Ne samo da joj vrijeme klizi kroz kazaljke (tempus fugit) već joj vrijeme prolazi u njenoj vremešnosti. Gradska ura je „apšisala“, nešto se olinjala, postala izgledom stara, otpada joj „make up“. Je li to što znakovito za grad Otočac, ipak je to gradska ura, ili je to tek puka slučajnost, pokazat će vrijeme.
M.K.