Po istinitoj priči slažem ove retke jer baš na današnji dan 9. svibnja 1937., 77 godina nakon lomljenja domoljublja hrvatske mladeži, koju dokumenti zovu gospićka mladež, poginuše junaci ove naše priče.
Katica Tonković (Kolaković po majci) rođena je 1913. u Sincu. Potječući iz skromne obitelji, zaradu je potražila u službi kod sreskog načelnika u Gospiću kao služavka.
Mlada i lijepa djevojka ljubav svog života Gospićanina Nikolu Bevandića, marnog soboslikara koji brine o majci te braći i sestrama bivajući glava obitelji namjesto pokojnog oca, izabire svojim zaručnikom.
Ponešeni domoljubljem, odani svojoj i djedovoj vjeri i grudi uputili su se iz Gospića sa grupom Ličana u Senj na zbor hrvatske mladeži u čast velikanima naše povijesti Stjepanu Radiću i Matiji Gupcu. U gradu pod Nehajem ih dočekuju sunarodnjaci iz Primorja i s otoka.
Slavilo se i veličalo hrvatstvo pjesmama narodnih pjevačkih zborova poput Oj ti vilo, vilo Velebita... jer naš narod je bio ugnjetavan pod žandarmerijskom čizmom Kraljevine SHS i htio je raskinuti te okove te živjeti slobodno. Posebno je tome naginjala mladost. Međutim, režim s centrom u Beogradu sustavno je zatirao bitak naroda Hrvata. Tako bi i ovaj put.
Tog kobnog krvavog dana Katica i Nikola zajedno s prijateljima u posljednjem kamionu koji je kretao natrag iz Senja za Liku nakon bez izgreda proteklih događanja, izrešetani su paljbom jugoslavenske žandarmerije koja je kao čuvala skup u ulici Potok gdje Senjani na čast stradalima podigoše spomen-ploču 1991. kada je dosanjana sloboda za koju umriješe i brojni nakon njih.
Puknu vijest 1937. iako su novine strogo cenzurirane, čak su i otvarana privatna pisma koja su slana iz Senja, a službena istraga je provedena tako da zaštiti krvnika, o puškomitraljezima koji proliše nevinu krv.
U boli za žrtvama izvjesiše sve hrvatske institucije crnu zastavu, Sveučilištarci Zagreba proglasiše trodnevni štrajk u čast nenaoružanim s leđa ubijenim prijateljima, katolička crkva na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem služila je mise zadušnice 24. svibnja 1937. u svim većim mjestima, a sam Nadbiskup služio je misu u zagrebačkoj katedrali.
Evo tko sve nađe smrt od metka mržnje:
Svi osim Branka, za kojeg nije sigurno je li mu tijelo poput Jakovljevog preneseno iz Senja, počivaju na gospićkom groblju sv. Marije Magdalene.
Obiđimo im posljednje počivalište i prikažimo mise zadušnice za hrvatske mučenike. Detaljno o događaju pročitajte na: Kosirnikova 14 Stručni članak; HR 41 000;UDC949.713“1937“:323.282; Ur191-07-07.
Jasna Ilić