Umro još jedan znameniti Otočanin rođenjem - glumac Zvonimir pl. Jelačić-Bužimski

OTOČAC – Nekako je to prošlo „ispod radara“ (možemo se opravdavati koronom koliko hoćemo), s pravom možemo kazati na sramotu svehrvatske, ali i otočke, odnosno gačanske javnosti, ovaj bijedni svijet 17. studenoga prošle godine zauvijek je napustio glumac Zvonimir pl. Jelačić-Bužimski, član ansambla varaždinskog ansambla od 1981. do umirovljenja 1991.

A Jelačić Bužimski (rođak bana Josipa Jelačića) rođen u Otočcu 5. srpnja 1927, u Zagrebu je polazio Umjetničku školu od 1943. do 1944, da bi 1946. završio klasičnu gimnaziju. Od 1946. do 1949. studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te istodobno pohađao Zemaljsku glumačku školu.

Na kazališnim pozornicama počinje nastupati 1948. u Zemaljskom kazalištu lutaka u Zagrebu, kao Antonije u Mériméeovu Iskušenju svetog Antuna P. i kao Najda u Srebrnom kopitu Bažova i Permjaka. No za njega nekako u Zagrebu nije „bilo mjesta“ (kasnije ne će biti ni u cijeloj Hrvatskoj). Zato je od 1950. do 1951. u angažmanu u kazalištu u Puli, ostvarujući uloge Milana Novakovića u Pokojniku Branislava Nušića, Luzmana u Vitezu čudesa Lopea de Vege, Staroga Ribničeka u Rismondovoj drami Iza maske. Godine 1952. već je u Šibeniku Pipo Secchia u Niccodemijevu Scampolu, a 1956. u Karlovačkom kazalištu Hljestakov u Gogoljevu Revizoru. Četiri godine, od 1958. do 1962, djeluje u Narodnom kazalištu u Sisku: Ferdinand je u Spletki i ljubavi Friedricha Schillera; Frano u Andru Stitikeci nepoznata dubrovačkog autora; Otto Frank u Dnevniku Ane Frank; Kir Janja u istoimenoj drami Jovana Sterije Popovića.

Iz Siska je morao put Srbije, nastupao je od 1962. u Titovu Užicu istaknuvši se kao Serebrjakov u Čehovljevu Ujaku Vanji, 1963. i Jago u Shakespeareovu Othellu 1964. Potom je od 1973. u Prištini, zabljesnuvši kao Frano Dražić u Ekvinociju Iva Vojnovića 1976. g.

Vraća se u Hrvatsku 1981. i član je dramskoga ansambla varaždinskoga Narodnoga kazališta August Cesarec. Ostvaruje iznimne uloge ostvaruje kao Arnolphe u Molièreovoj Školi za žene i Stric u Svjetlu za insekte svoga sina Dubravka Jelačića Bužimskoga.

I nakon umirovljenja 1991. ostaje na sceni, povremeno interpretirajući manje, ali istaknute uloge.

Godine 1997. glumačkom kreacijom u Pinti Novoj Borisa Senkera, u režiji Vladimira Gerića, obilježio je pedesetu godišnjicu glumačkoga rada. Premijerom predstave Von Lamot od Mača Mihaila Bulgakova, prema Cervantesovu Don Quijoteu, u prijevodu na hrvatski Vladimira Gerića i u adaptaciji na kajkavski Tomislava Lipljina te u režiji Želimira Mesarića u studenome 2007. u varaždinskom Hrvatskom narodnom Zvonimir Jelačić Bužimski, tad osamdesetogodišnjak, u kajkavskom ozračju i idiomu, proslavio je šezdesetu godišnjicu rada.

Jelačić Bužimski je ostvario oko tri stotine različitih uloga, a posebno se glumačkim umijećem istaknuo u portretiranju komedijskih tipova i karaktera.

Na filmu je i na televiziji glumio manje, ali zapažene uloge. Od 1972. do 2008. zapažen je u filmovima Sloboda, Holding, Kraljica noći, Generalov carski osmijeh, Ispod crte i Od šaptačice do glasnogovornika, kao sudionik dokumentarnoga filma.

Na televiziji je bio od 1987. do 2009, a publika ga najviše pamti kao umirovljenika Lea u Našima i vašima 2002, kao Lovca u Zlatnome vrču 2004. i kao Rudija u Stipi u gostima 2009.

Ističe se također kao kazališni redatelj. U Šibeniku je postavio na scenu Knoblauchovu dramu Faun 1953. i tad iznimno popularnu Budakovu Mećavu, 1954. te Spis br. 516 Gene Senečića, također 1954. U Sisku je 1959. inscenirao Manzarijevu dramu Mrtvi ne plaćaju porez. I kazališna arhiva u Titovu Užicu i Prištini bilježi njegove režije.

Glumac i redatelj Zvonimir Jelačić Bužimski, otac književnika i urednika Dubravka Jelačića Bužimskoga i djed književne prevoditeljice Dore Jelačić Bužimski ostat će zapamćen kao izniman hrvatski dramski umjetnik čvrsta karakternog stava i gotovo dokumentaristički pogođenih, točnih, zanatski preciznih i emotivnih kazališnih uloga.

M.K.