Pokopan Josip Tonković - Reban

SINAC – Biologija čini svoje, ljudi stare i umiru, neumitnost je to svakoga živog bića. No kod čovjeka je to nešto drugačije, čovjek ima svijest o svom postojanju, svijest o svom životu i svjestan je da će jednoga dana umrijeti. Također je čovjek tijekom povijesnog i civilizacijskog hoda razvio empatiju prema svome bližnjemu i nastojao ga zadržati u memoriji i nakon smrti osobe iz okruženja. Po tome se čovjek razlikuje od svih živih bića.

A čovjek kad umre, umre jedna osobnost, nestane mnogo toga, nestane brojne vrijednosti koje je svaka osoba imala, nestaju znanja i vještine, gubitak je velik, ne samo onaj tjelesni, već i onaj drugi, svjesni i nadsvjesni. Kršćani se tješe da je smrt samo prelazak iz jednog oblika (materijalnog) u onaj drugi (duhovni) i da duh svake osobe ostaje u vječnosti.

Čovjek kad umre je njegova prva (stvarna biološka) smrt, a kada ga drugi zaborave onda je to njegova druga (memorijska) smrt, tako vele. Može biti, svakako da može. Jer uspomena na pokojnike je dosegnuta razina svih ljudskih civilizacija, osim pojedinih iznimaka u nekim autohtonim društvima u udaljenijim dijelovima svijeta.

Jučer je u Sincu pokopan Josip Tonković – Reban. Ovu dolinu suza napustio je u 87. godini života. I sada se postavlja pitanje zašto se između brojnih osoba koje su umrle izdvaja Tonković? Pa iz jedne jedine stvari, iz jednoga jedinog razloga, već prethodno spomenutoga, da je Josip Tonković bio jedan od utemeljitelja HDZ za Gacku, Liku i Krbavu u Čoviću. Tada nije bio najstariji osnivač, stariji je bio g. Njegovan, no kad je Njegovan umro, Tonković je (p)ostao najstariji osnivač. A njegova stranka se, eto, nije sjetila, svoga člana, nitko mu iz te stranke nije došao na pokop, osim grupe Perušićana koji su se sjetili Tonkovića i njegove uloge u osnivanju stranke. I njegove uloge u obrambenom Domovinskom ratu.

Je li tako Tonković odmah i po drugi put umro? Svakako da nije jer ima nas još živih koji ćemo ga zadržati u svojoj uspomeni.

I.B.