OTOČAC – Valja se ovoga prisjetiti, 14. ožujka 1835. u časopisu Danicza Horvatzka, Slavonska y Dalmatinzka objavljena je pjesma hrvatskog pjesnika Antuna Mihanovića Horvatska domovina. Ova pjesma je poznatija pod nazivom Lijepa naša jer je pretočena u tekst hrvatske himne, a javlja se i kao perifrazno ime Hrvatske - Lijepa Naša (a tada se sve piše velikim početnim slovom, za razliku od naziva pjesme).
Antun Mihanović pl. Petropoljski spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici. No u Rijeci o tome nema niti traga, nema ploče, natpisa, ničega što bi ukazivalo na ovu činjenicu. Jamačno se Rijeka odužuje nekima drugima, tamo, ne i autoru hrvatske himne, ali to je jedna druga priča. Ali je stvar spasila Kostrena, na zgradi Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji nalazi se spomen-ploča, postavljena 1935. godine povodom stote obljetnice objavljivanja. Postavljena je na lijevoj strani pročelja zgrade, a zbog bojazni da ne bude uništena početkom talijanske okupacije kao snažno hrvatsko obilježje, članovi Čitaonice skinuli su ju i sakrili pa je neoštećena dočekala kraj rata. Nakon obnove zgrade ponovo je postavljena 1955. godine. I danas se može vidjeti na samom ulazu u zgradu Narodne čitaonice. Kostrena je bila i ostala srčika hrvatskog bića.
A kako se Mihanović našao u Rijeci? Radio je kao guberijalni tajnik (od 1823. do 1828. i od 1834. do1836.). Tamo je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi.
Mihanovićeva pjesma je uglazbljena je 1891. u Glini, učinio je to Vinkovčanin Josifa Runjanin, koji je izjašnjavao kao Hrvat pravoslavne vjere, danas ga uvelike posrbljuju, zna se i tko. Hrvatska himna je prvi put izvedena u Zagrebu na otvorenju Hrvatsko-slavonske izložbe.
A kako glasi njen originalni tekst (pisan tadašnjom ortografijom)? Evo ovako:
Horvatska domovina
Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; —
To je naša domovina!
Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; —
Evo t' naše domovine!
Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:
Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, iv dolini,
Plešu mlađi sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!
Magla, što li, Unu skriva?
Ni l' to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il' slobodni, il' su robni?
»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«
Buči bura, magla projde, —
Puca zora, tmina běži, —
Tuga mine, radost dojde, —
Zdravo slobost, — dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!
Teci, Savo hitra, teci
Nit' ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!
Eto, valja ovo znati i prisjetiti se svoje prošlosti (a bogami i sadašnjosti).
M.K.