OTOČAC – Nije lako letjeti, osobito ako si ljudsko biće, nema krila, nema ni leta. Tako je bilo od pamtivijeka, ali se početkom 20. vijeka stanje promijenilo i čovjek je – poletio. I od tada pa do sada sumanuto leti raznim letjelicama. Nekada iz potrebe, nekada iz puke zabave i razonode. Nema se tome što prigovoriti, sve je ljudski.
A kako je otočki aerodrom ponovo u funkciji, osobito ovog proljeća kako se uvremenilo, prilika je svim hrabrima i znatiželjnima da se vinu, dobro ne baš „nebu pod oblake“, ali ipak da se odijele od tla i da lete zrakom. Novonabavljena jedrilica je nadasve zanimljiva, netko je mora snažno povući i dignuti u zrak, a onda slijedi tiho jedrenje i uživanje u visinama, razgledanje pitoreskne okolice, „kućice miće, (…), beli zidići, črjeni krovići na keh vrapčići kantaju“ (a baš kantaju, vrijeme im je parenja i gniježđenja), ispružila se Gacka, brda i brdašca k'o krtičnjaci. Ma nedosanjana slobodna jednog Ikara.
A u avanturu leta jedrilicom upustio se i predsjednik Županijske komore Otočac Joso Brajković. Junačko srce nije dalo mira, prošlo je podosta vremena kada je polazio pilotsku školu, ali zbog „života“ od toga je morao odustati. Jedrilica mu se učinila pogodnom, ali za to je trebalo ispitati koliko jedrilica može podnijeti tereta. Onda je trebalo izračunati koliko konop koji veže zrakoplov i jedrilicu mora biti čvrst, da ne pukne. Pa kada je sve to svladano, let je mogao početi, e da, i padobran je trebalo osigurati, i to ne bilo kakav, već prava padobrančina, zlu ne trebalo. I to slatko iščekivanje hoće li se jedrilica odlijepiti od tla, odlijepila se, vinula se u zrak, ali je malo-malo pa ponirala, pilot je bio iza, valjalo je tražiti stupove toplog zraka koji su je bacali u visinu. Eto, jedrilica je uspjela odraditi i ovaj teški zadatak.
M.K.